Jedno prelijepo iskustvo koje bih ponovila bez razmišljanja

Moje ime je Silvana, imam 23 godine i svoju volontersku dužnost sam obavljala od augusta 2023. do maja 2024. godine. Kada sada razmislim ovih 10 mjeseci volontiranja je prošlo kao brzinom svjetlosti, ali s mnogo uspomena, novih prijateljstava, smijeha, suza i putovanja. Za mene je ovo bilo jedno novo poglavlje u životu, jer sam otišla u drugu državu, odvojila se od porodice, naučila nešto novo o kulturi, ali i ono najbitnije – jezik.

Sam dolazak činio mi se stresan, jer nikoga nisam poznavala, ali sve je prošlo u najboljem redu, dočekana sam lijepo, smještena u stan, imala sam tri dana da se odmorim, a onda sam upoznala i zaposlene u Pax Christi-u (op. a. koordinatorska organizacija u Njemačkoj) koji su mi opet objasnili moje dužnosti. U tim prvim danima otišla sam sama da se upišem na kurs njemačkog jezika i prijavim u uredu za strance. Moje predznanje njemačkog jezika mi je dosta pomoglo pri sporazumijevanju s drugima, ali naravno većina ljudi poznaje engleski jezik tako da je još lakše da se nešto objasni kada na njemačkom nešto ne razumijemo. Moje volontersko iskustvo počinje u Achterstraße Vinzenz-Heim u Aachenu. Tu upoznajem osam stanovnika, koji su s posebnim potrebama i moja dužnost je bila da im napravim čaj ili kafu, da im pomognem oko pranja i slaganja veša, da se družimo, šetamo, igramo društvenih igrica, kuhamo i zabavljamo. Oni su postali moja mala porodica ovdje, jer sam najviše s njima provodila vrijeme. Svi su bili jako ljubazni od početka i svima je bilo drago što sam došla baš kod njih. Također, kolege koji tu rade su bili korektni i nisam imala nikakvih problema, uvijek smo se sve dogovarali i sa svime sam bila zadovoljna. Nakon nekog vremena počela sam sa njegom stanovnika, što je bilo nešto novo za mene, jer to nikada nisam radila. Najviše što mi se svidjelo jeste to da svaki mjesec imaju različit festival ili neki njima značajan datum. Slavili smo zajedno Božić, imali smo zabavu gdje je svako svakom kupovao neke poklončiće. Zajedno smo išli na stadion Tivoli na jedan događaj, to je njihova tradicija gdje svi imaju upaljene svijeće i pjevaju božićne pjesme i na tom događaju bude oko 25000 ljudi. U zimskom periodu grad je u božićnoj euforiji. Grad je uvijek pun ljudi koji šetaju bez obzira da li kiša pada ili je sunce, kafići i restorani su uvijek puni. Kino, pozorište, zoološki vrt, tržni centar Aquis plaza, Elisenbrunnen, Aachener Dom i Markt su mjesta koja su najposjećenija u Aachenu.

Pored volontiranja, imala sam dva seminara, prvi je bio u oktobru, a drugi krajem februara. Tu sam upoznala mnogo ljudi iz različitih država i bilo je jako zabavno čuti o svakoj državi ponešto novo, ali i o njihovim iskustvima kao volontera. Na seminarima smo mogli da kažemo svoje probleme, ako ih imamo u organizaciji ili ako nas nešto interesuje. Na prvom seminaru sam upoznala volonterku Semu iz Azerbejdžana, s kojom sam ostala u kontaktu, zajedno smo putovale do Luksemburga i do Maastrichta u Holandiji. Ovdje imamo prednost da putujemo u Belgiju i Holandiju, jer je granica s Aachenom, a ni Francuska i Luksemburg nisu daleko, pa svi koji vole da putuju i vide nešto novo imaju tu mogućnost uz pomoć DB karte koja je plaćena od strane organizacije.

Pored svega toga pronašla sam i sporednu aktivnost, krenula sam na karnevalski ples. Imala sam i prvi nastup u februaru te sam s ostalim curama proslavila karneval i preporučujem svima koji vole dobru zabavu da posjete Aachen ili Stolberg u februaru, jer je to jedno nezaboravno iskustvo koje ne možemo iskusiti u Bosni.

Na kraju smo napravili oproštajni party povodom mog odlaska, gdje sam kuhala za sve radnike i stanovnike, cure s plesa su napravile video zbog kojeg se nisam suzdržala da zaplačem.
Jedno prelijepo iskustvo koje bih ponovila bez razmišljanja. Emocije su mi bile pomiješane, bila sam tužna jer se sve brzo završilo i zbog toga što ih neću tako često viđati, ali i srećna i ponosna jer sam dokazala sama sebi da mogu uraditi sve što poželim i da ništa nije teško ako u sebi imaš ljubavi, poštovanja i na licu osmjeh.

Zahvalna porodici, prijateljima, kolegama i svim ljudima za podršku tokom volontiranja, koji su mi davali vjetar u leđa i koji su vjerovali u mene i vidjeli da sve što radim, radim da bi druge usrećila, ali i da bi sebe još više izgradila i psihički i fizički kao osobu i došla do svog cilja.

………..

* Volontiranje u okviru Evropskih snaga solidarnosti (European Solidarity Corps – ESC) – inicijativa Evropske unije za mlade od 18 do 30 godina koji žele pomoći, učiti i razvijati se u drugoj zemlji.