Postoje dvije vrste škole koju pohađamo od malih nogu. Prva je ona u kojoj postoji učiteljica, udžbenik, gradivo, jedinice za neuspjeh i petice za uspjeh. Druga je ona koja nema vođu niti pisani priručnik, ona u kojoj se lekcije urežu kroz iskustvo — a ne ponavljanje, i u kojoj su posljedice uspjeha ili neuspjeha mnogo veće od nekih jedinica ili petica upisanih crvenom tintom u dnevnik. Ova druga škola, životna škola, e tu sam ja uz pomoć NARKO-NE-a ne samo polagala ispite, nego preskakala razrede. Slikom prilika (i ironije u

Volontiranje u NARKO-NE-u na projektu Stariji brat, starija sestra bilo je za mene tada veliki izazov i pozitivno iskustvo koje ću uvijek pamtiti. Biti nekome „velika sestra“ možda zvuči nešto što se dešava spontano, nešto o čemu ne razmišljamo u svakodnevnom životu. Ali kada zakoračite u priču i projekat Stariji brat, starija sestra, to dobiva sasvim drugu dimenziju, veliku odgovornost ali i puno empatije i velike ljubavi. Kao „velika sestra“ trebate biti odgovorni, tačni, održavati dato obećanje, biti tu za “mlađeg brata ili sestru”, rješavati ili pronalaziti rješenja za neke

Poznat nam je osjećaj kad smo tinejdžeri, puni bunta, kada nas niko ne razumije i kad smo najpametniji. E, tačno poslije osnovnog kućnog odgoja NARKO-NE je preuzeo ulogu mog psihološkog i obrazovnog razvoja. Projekti na kojima smo radili i ljudi koji su radili sa nama imali su fenomenalne ideje koje su znali implementirati. Suočili su me sa strahovima i predrasudama koje sam prevazišla. NARKO-NE je mene susreo sa različitostima i naučio me da volim i one koji nisu nalik meni. Izgradili smo zajedno mrežu prijateljstava koji traju preko deset godina.