Cilj mi je bio da se natjeram da zadaću radim odmah nakon zadnjeg časa, ni ne slutivši što me sve čeka iza tih vrata, i u narednih dvanaest godina mog odrastanja – kako bukvalno, tako i metaforički. Na radionice ću ići do prvog razreda srednje škole, a onda ću se prvi put i sama priključiti volonterskom angažmanu. S velikom željom da se probijem iz svoje čahure, da podignem glas, da se upoznam sa novim ljudima, i da se samo osjećam kao da pripadam u tim osjetljivim godinama kada nam je svima to najviše potrebno, NARKO-NE mi je to sve i pružio. Jednostavno, dobivao si nazad jednako onoliko koliko si davao, što te je motivisalo da daješ sve više i više.

Ubrzo, raspusti i vikendi su postali skoro sinonimni za „NARKO-NE vrijeme“. Čim prve zrake sunca udare na prozor, znam da samo čekam neki poziv da se pakuje ruksak i ide na izlet, na seminar, na edukaciju, ili na pripremni rad. Od glume do novinarstva, od radionica sa djecom do interkulturalnih večeri sa studentima iz cijele Evrope, od turizma do sporta, od pravljenja prirodnih kozmetičkih preparata do oslikavanja ulica i parkova – nije postojala aktivnost koju smo mogli organizovati, niti projekat koji smo mogli pokrenuti, a da smo od te ideje odustali. Nekoliko istih lica se, kao ja, počelo ukazivati u NARKO-NE-ovim prostorijama dovoljno dugo, da smo od „ja i ti“ prešli na „mi“. I mi, skupina nas vršnjaka – godinu-dvije gore-dolje, iz svih krajeva BiH, koji smo puni elana jurili za novim avanturama i izazovima i kvalitetno provedenim vremenom, postali smo jedna porodica, jedna generacija, koja je skupa odrasla, i diplomirala jednu životnu školu, a da toga nismo bili ni svjesni dok nije prošlo.

Znaš, NARKO-NE ima te neke skrivene džokere u rukavu kojima te tjera da zavoliš učenje, i da izađeš iz svoje zone komfora. Istina je, niko od nas se tamo sa 13-14 godina nije priključio zbog želje za nekim profesionalnim usavršavanjem niti zbog seminara (riječ za koju vjerovatno nismo nikad prije ni čuli), nego te privuku riječi „kamp“, „igra“, „ekskurzija“, „događaj“. A onda, kada dođeš, prije nego zabava može da počne, postoji onaj neki niz nekih tamo radionica od dva-tri sata o nekim „načinima komunikacije”, „osjećajima”, „vještinama prezentacije” i hrpi drugih stvari koje ne razumijemo, a kroz koje se moramo probiti da bi igra počela. I tako prvi put, drugi put, pa možda i treći, a četvrti – već počinješ da razumiješ, peti – već se počinješ radovati i tom dijelu „programa“, a svaki naredni – vjerovatno si ti baš ta osoba koja takve radionice i organizuje i vodi za one koji još ne razumiju.

NARKO-NE je bio i sigurna zona da svo to novostečeno znanje primijeniš u praksi u jednom sigurnom okruženju, bez osude i pritiska od težih posljedica. Tako sam ja ko zna koliko puta prekinula neku svoju prezentaciju pred drugim volonterima zbog treme govora pred grupom, a danas držim sastanke sa klijentima bez pola muke. Pisala sam članke koji su prošli kritičke ruke uredništva Časopisa dovoljno puta da sam se pisanjem naknadno počela i profesionalno baviti. U situacijama u kojim moram prići strancu i pitati ga za neku informaciju, i dan danas se ohrabrujem tako što se pravim da se igram Letećeg reportera. Svaki put kada pišem neki novi projekat na poslu i kada se uplašim predstojećeg izazova, zamišljam da je zapravo u pitanju radionica, i da popunjavam pripremni formular. A, koliko mi je puta zagorjela piletina kada smo pokušavali na jednom projektu početi kuhati u prostorijama umjesto da kupujemo užinu u pekari – nećemo ni komentarisati. Ali, recimo, danas mnogo više volim svoju kuhinju od pekare – i ne, nikada mi nakon tog projekta više piletina nije zagorjela. I tako, kroz te male déjà vu momente, shvatiš zapravo koliki je samo NARKO-NE dio tebe. A to nije samo moje individualno iskustvo, što je i najljepši dio cijele ove priče. Postoji ovaj elemenat „mi“, ova porodica NARKO-NE-ovaca koji su u jednom trenutku za mene svi bili „leteći reporteri“ bez imena, koji su svi drhtali prvi put kada su podigli glas u krugu, koji su sjedili preko puta mene i brojali materijal za radionicu dok sam ga ja popisivala, i mnogi od kojih su (na obostrano žaljenje) jeli tu moju zagorenu piletinu i pravili se da je okej.

I dok dišemo, bit ćemo povezani kroz taj zajednički život koji smo proveli tamo, i niko od nas nikada uistinu neće biti sam. Zaista, bez imalo pretjerivanja ili uljepšavanja, činjenica da smo danas kompletne ličnosti, koje se znaju snaći u bilo kakvoj nepredviđenoj situaciji se našle, koje znaju razlikovati kritiku od pridike i koje znaju šta je iskren drugarski odnos, je sve zaslugom NARKO-NE-ove životne škole koju smo pohađali sa ruksacima u kojima su tek vreće za spavanje, sveščice za bilješke, i jedna velika dobra volja. A, šta ti još i treba?

Danas gazim dvadeset petu, moja volonterska karijera je odveć otplovila na lađi odrastanja, moja generacija NARKO-NE-ovaca se raštrkala po svim kutovima svijeta, a neki novi klinci upravo u ovom trenutku pakuju svoje ruksake i tek počinju pisati svoju NARKO-NE priču. A, da postoji tamo negdje neka spravica sa kojom možeš vratiti kazaljke na satu, ja bih svoju isto tako vratila na početak, i sve ponovila — bez ijednog trena razmišljanja.

The post NARKO-NE životna škola, Emina Sarajlić appeared first on Prevencija.ba.

Kao „velika sestra“ trebate biti odgovorni, tačni, održavati dato obećanje, biti tu za “mlađeg brata ili sestru”, rješavati ili pronalaziti rješenja za neke probleme, prepreke. U isto vrijeme trebate postaviti granice što nije nimalo lako jer vas ponesu i raznorazna osjećanja, ali uvijek se vraćate na ulogu „velike sestre“ koja ima i empatiju ali sve rješava i razumom.

U projektu sam bila dvije godine i bila sam „sestra“ jednom dječaku, s kojim sam imala divan odnos. Zajedno smo „rasli“ i učili kako se snalaziti u avanturi koja se život zove. Na projektu sam imala podršku i od ostalih „starijih sestara i braće“ i bili smo kao jedna velika porodica.

Odabir mog zvanja psiholog, tada sam studirala, volontiranje na projektima, sve me usmjeravalo na pomagačku profesiju. Sada radim u drugoj državi, u bolnici gdje sam našim pacijentima sa Balkana nešto poput „starije sestre“, njihov sam prevodilac, vodič kroz liječenje teških oboljenja, podrška i osoba na koju mogu računati 24/7.

The post Putokaz u profesionalnu budućnost, Jasmina Kokić-Kocamese appeared first on Prevencija.ba.

NARKO-NE je mene susreo sa različitostima i naučio me da volim i one koji nisu nalik meni. Izgradili smo zajedno mrežu prijateljstava koji traju preko deset godina. Volonterizam je način života koji živiš bezuvjetno i iskreno. A kad odrasteš, shvatiš kako je bilo vrednije od bilo koje druge aktivnosti. Volonterizam je za mene značio iskustvo, odrastanje, prijateljstvo, puniji CV, razvoj vještina, usmjerenje.

Kada sam otišla na fakultet, veoma brzo sam se uklopila i lako sam savladavala gradivo jer sam naučila kako učiti i stekla sam mnogo znanja. Ono što vam volontiranje pruži, formalno obrazovanje ne može nikada. Odgovorno tvrdim da za Nermanu kakvu danas vidimo je odgovoran NARKO-NE sa svim svojim trenerima i volonterima. Ja sam se osjećala kao kod kuće, da me ljudi cijene i iz mog teenage-bunta znaju izvući najbolje. To vam ne mogu roditelji kući pokazati. Naučio me kako se snalaziti u velikim krugovima ljudi, u prostoru, velikim gradovima. Kako je putovati sam, kako je živjeti izvan granica vlastite općine.

NARKO-NE je put odrastanja i razvijanja u sredini potpuno drugačijoj od naše. Tam’ gdje je ljudstvo ispred imena, vjere, boje kože, uvjerenja i svega ostalog. Uvijek kažem kako mi tu nismo bili samo broj koji je trebao proći edukaciju. Imali smo ime i prezime. Imali smo porodicu u sestri Magdaleni, Andrei, Dajani, Jasmili, Tariku i svima ostalima. Učili su nas kako voljeti, kako preboljeti. Ma svemu su nas učili.

Projekt Preventeen mi je pružio znanja i upoznao me sa novinarima koji su me usmjeravali dalje. Danas za svoju poslovnu karijeru i za svoje stavove i zrela razmišljanja, za prave prijatelje, zahvaljujem najprije NARKO-NE-u pa tek onda sredini i fakultetu. Ja sam odrastala i razvijala se uz NARKO-NE, uz Preventeen i ostale projekte. Dokle god imam razuma, stajat ću iza tvrdnje da vrijedi i da bih opet. I nikad ne poželim da odem nekud dalje, od malog Preventeenovog bratstva.

The post Putokaz u profesionalnu budućnost, Nermana Suša appeared first on Prevencija.ba.