Prevencija.ba Logo
Search

NARKO-NE životna škola, Emina Sarajlić

Postoje dvije vrste škole koju pohađamo od malih nogu. Prva je ona u kojoj postoji učiteljica, udžbenik, gradivo, jedinice za neuspjeh i petice za uspjeh. Druga je ona koja nema vođu niti pisani priručnik, ona u kojoj se lekcije urežu kroz iskustvo — a ne ponavljanje, i u kojoj su posljedice uspjeha ili neuspjeha mnogo veće od nekih jedinica ili petica upisanih crvenom tintom u dnevnik. Ova druga škola, životna škola, e tu sam ja uz pomoć NARKO-NE-a ne samo polagala ispite, nego preskakala razrede. Slikom prilika (i ironije u ovoj mojoj analogiji) moj prvi dodir s NARKO-NE-om bio je putem „tradicionalne škole“ i projekta Radionice za učenje, a čiji polaznik je bila upravo dvanaestogodišnja Emina. Cilj mi je bio da se natjeram da zadaću radim odmah nakon zadnjeg časa, ni ne slutivši što me sve čeka iza tih vrata, i u narednih dvanaest godina mog odrastanja — kako bukvalno, tako i metaforički. Na radionice ću ići do prvog razreda srednje škole, a onda ću se prvi put i sama priključiti volonterskom angažmanu. S velikom željom da se probijem iz svoje čahure, da podignem glas, da se upoznam sa novim ljudima, i da se samo osjećam kao da pripadam u tim osjetljivim godinama kada nam je svima to najviše potrebno, NARKO-NE mi je to sve i pružio. Jednostavno, dobivao si nazad jednako onoliko koliko si davao, što te je motivisalo da daješ sve više i više.
Ubrzo, raspusti i vikendi su postali skoro sinonimni za „NARKO-NE vrijeme“. Čim prve zrake sunca udare na prozor, znam da samo čekam neki poziv da se pakuje ruksak i ide na izlet, na seminar, na edukaciju, ili na pripremni rad. Od glume do novinarstva, od radionica sa djecom do interkulturalnih večeri sa studentima iz cijele Evrope, od turizma do sporta, od pravljenja prirodnih kozmetičkih preparata do oslikavanja ulica i parkova — nije postojala aktivnost koju smo mogli organizovati, niti projekat koji smo mogli pokrenuti, a da smo od te ideje odustali. Nekoliko istih lica se, kao ja, počelo ukazivati u NARKO-NE-ovim prostorijama dovoljno dugo, da smo od „ja i ti“ prešli na „mi“. I mi, skupina nas vršnjaka — godinu-dvije gore-dolje, iz svih krajeva BiH, koji smo puni elana jurili za novim avanturama i izazovima i kvalitetno provedenim vremenom, postali smo jedna porodica, jedna generacija, koja je skupa odrasla, i diplomirala jednu životnu školu, a da toga nismo bili ni svjesni dok nije prošlo. Znaš, NARKO-NE ima te neke skrivene džokere u rukavu kojima te tjera da zavoliš učenje, i da izađeš iz svoje zone komfora. Istina je, niko od nas se tamo sa 13-14 godina nije priključio zbog želje za nekim profesionalnim usavršavanjem niti zbog seminara (riječ za koju vjerovatno nismo nikad prije ni čuli), nego te privuku riječi „kamp“, „igra“, „ekskurzija“, „događaj“. A onda, kada dođeš, prije nego zabava može da počne, postoji onaj neki niz nekih tamo radionica od dva-tri sata o nekim „načinima komunikacije”, „osjećajima”, „vještinama prezentacije” i hrpi drugih stvari koje ne razumijemo, a kroz koje se moramo probiti da bi igra počela. I tako prvi put, drugi put, pa možda i treći, a četvrti — već počinješ da razumiješ, peti — već se počinješ radovati i tom dijelu „programa“, a svaki naredni — vjerovatno si ti baš ta osoba koja takve radionice i organizuje i vodi za one koji još ne razumiju. NARKO-NE je bio i sigurna zona da svo to novostečeno znanje primijeniš u praksi u jednom sigurnom okruženju, bez osude i pritiska od težih posljedica. Tako sam ja ko zna koliko puta prekinula neku svoju prezentaciju pred drugim volonterima zbog treme govora pred grupom, a danas držim sastanke sa klijentima bez pola muke. Pisala sam članke koji su prošli kritičke ruke uredništva Časopisa dovoljno puta da sam se pisanjem naknadno počela i profesionalno baviti. U situacijama u kojim moram prići strancu i pitati ga za neku informaciju, i dan danas se ohrabrujem tako što se pravim da se igram Letećeg reportera. Svaki put kada pišem neki novi projekat na poslu i kada se uplašim predstojećeg izazova, zamišljam da je zapravo u pitanju radionica, i da popunjavam pripremni formular. A, koliko mi je puta zagorjela piletina kada smo pokušavali na jednom projektu početi kuhati u prostorijama umjesto da kupujemo užinu u pekari — nećemo ni komentarisati. Ali, recimo, danas mnogo više volim svoju kuhinju od pekare — i ne, nikada mi nakon tog projekta više piletina nije zagorjela. I tako, kroz te male déjà vu momente, shvatiš zapravo koliki je samo NARKO-NE dio tebe. A to nije samo moje individualno iskustvo, što je i najljepši dio cijele ove priče. Postoji ovaj elemenat „mi“, ova porodica NARKO-NE-ovaca koji su u jednom trenutku za mene svi bili „leteći reporteri“ bez imena, koji su svi drhtali prvi put kada su podigli glas u krugu, koji su sjedili preko puta mene i brojali materijal za radionicu dok sam ga ja popisivala, i mnogi od kojih su (na obostrano žaljenje) jeli tu moju zagorenu piletinu i pravili se da je okej. I dok dišemo, bit ćemo povezani kroz taj zajednički život koji smo proveli tamo, i niko od nas nikada uistinu neće biti sam. Zaista, bez imalo pretjerivanja ili uljepšavanja, činjenica da smo danas kompletne ličnosti, koje se znaju snaći u bilo kakvoj nepredviđenoj situaciji se našle, koje znaju razlikovati kritiku od pridike i koje znaju šta je iskren drugarski odnos, je sve zaslugom NARKO-NE-ove životne škole koju smo pohađali sa ruksacima u kojima su tek vreće za spavanje, sveščice za bilješke, i jedna velika dobra volja. A, šta ti još i treba? Danas gazim dvadeset petu, moja volonterska karijera je odveć otplovila na lađi odrastanja, moja generacija NARKO-NE-ovaca se raštrkala po svim kutovima svijeta, a neki novi klinci upravo u ovom trenutku pakuju svoje ruksake i tek počinju pisati svoju NARKO-NE priču. A, da postoji tamo negdje neka spravica sa kojom možeš vratiti kazaljke na satu, ja bih svoju isto tako vratila na početak, i sve ponovila — bez ijednog trena razmišljanja.