Koliko je bitno kontinuirano napredovati u profesiji, pogotovo kada vodite jednu uspješnu organizaciju, koja postoji skoro već 20 godina, pitali smo Amira Hasanovića, izvršnog direktora Udruženja NARKO-NE. Amir je na poziciji izvršnog direktora od 2015. godine, po zanimanju je diplomirani socijalni radnik, a 10. juna ove godine je, odbranom teze na temu Faktori uspjeha u mentorskom odnosu u okviru programa Stariji brat, starija sestra, stekao i zvanje magistra struke iz oblasti Prevencije ovisnosti i nasilja. Ovom tezom je dodatno produbljena priča mentorskih programa koje Udruženje provodi dugi niz godina.
Studij je završio na Univerzitetu u Lincu (Austrija) i time postao, vrlo moguće, jedini stručnjak u Bosni i Hercegovini koji posjeduje titulu magistra studija koji je baziran na pedagoško-psihosocijalnoj perspektivi i koji kroz sve tri prizme: psihološku, pedagošku i socijalnu, tretira oblast prevencije ovisnosti.
Zašto ste upisali program Prevencija ovisnosti i nasilja u pedagoškim poljima djelovanja i na koji način je povezan s Vašim radom i pozicijom u NARKO-NE-u? Zašto baš Linc?
NARKO-NE je 2017. godine organizovao studijsko putovanje za stručnjake i stručnjakinje iz socijalne zaštite, omladinskog rada i socijalne politike, dakle posjet u Austriju gdje smo imali priliku posjetiti šest instituta za prevenciju ovisnosti. Tom prilikom, tokom sedmodnevnog putovanja posjetili smo i Institut u Lincu gdje su nam predstavljeni programi djelovanja, a između ostalog i sam magistarski studij. Taj studij je kreiran u kooperaciji između Instituta za prevenciju ovisnosti, Pedagoškog fakulteta i Univerziteta u Lincu čime je omogućen spoj između stručnjaka u praksi i teoretičara. Već pri prvoj prezentaciji voditelja Instituta osjetio sam blagi interes za studij jer sam u tom periodu tragao za dodatnim usavršavanjima na polju prevencije ovisnosti. Same teme i oblasti studija su itekako povezani s onim što NARKO-NE radi i svakako da će Udruženje u budućnosti imati veliku korist od naučnih saznanja. Sljedeće godine obilježavamo 20. rođendan NARKO-NE organizacije, koja se od samog početka djelovanja pozicionirala i profilirala u oblasti prevencije ovisnosti.
Zasigurno je mnogo truda uloženo tokom te tri godine studija. Da li biste nam sada predstavili i temu rada?
Već na prvom predavanju razgovarao sam s jednom profesoricom gdje sam joj obrazložio svoju temu, a koja se veže za mentorski program Stariji brat, starija sestra, koji na području Sarajeva provodimo već 17. godinu u kontinuitetu. Sama činjenica da je u programu do danas učestvovalo oko 600 djece i isto toliko volonterki i volontera, a da u tih 17 godina nije provedena ozbiljna studija, bila je dovoljan poticaj za odabir teme. Cilj nam je bio vidjeti kako zaista taj program utječe na djecu, koji elementi programa su korisni, koji bi trebali biti dorađeni, unaprijeđeni ili čak izbačeni. S obzirom na to da smo kao studenti bili vremenski ograničeni da u toku jednog semestra završimo cijeli master rad, uključujući i provedbu istraživačkog dijela, odlučio sam sprovesti jednu kvalitativnu studiju na temu Faktori uspjeha u mentorskom odnosu. Ono što mi je bilo naročito važno jeste da studiju provedem iz perspektive bivših „mentija“, odnosno djece koja su učestvovala u programu u periodu od 2010. do 2015. godine. Razlog ovakvog pristupa je bio jednostavan, željeli smo istražiti kako oni gledaju na taj program iz današnje perspektive.
Koji su to glavni faktori uspjeha mentorskog programa i koje biste naročito izdvojili?
Bilo je zaista mnogo faktora, no ja bih izdvojio nekoliko koje možemo koristiti za buduća istraživanja, a i za prilagođavanje samih intervencija. Studija je pokazala da individualan, iskren i dobronamjeran pristup mentora može biti izuzetno važan element za razvoj djeteta. U takvom odnosu, dijete razvija prosocijalno ponašanje i vlastitu ličnost poučavanjem i prenošenjem ključnih vještina i karakteristika kao što su: znatiželja, snaga karaktera, kritička sposobnost, motivacija i samokontrola. Studija također pokazuje da mentori imaju snažan utjecaj na obrazovanje djece. Oni često budu glavna karika u motivaciji djece da na drugačiji način shvate i prihvate školu. Također, mentori imaju utjecaj na izbor zanimanja djece, a posebno se ističu djeca koja imaju iskustva sa dugoročnim, višegodišnjim mentorskim procesom. Još jedna bitna činjenica odnosi se na uzrast djece, a to je da ovaj program nije pogodan za djecu stariju od 13 godina. Razlog je mala razlika u godinama između djece i njihovih mentora i mentorica s obzirom na to da su u našem slučaju mentori u prosjeku starosti od 23 do najviše 27 godina. S druge strane, djeca uzrasta od 14, 15 pa i više godina su u tom periodu već duboko u pubertetu što zahtijeva drugačiji pristup. Tako da je ova intervencija najbolje prilagođena djeci od 7 do 12 godina. U pogledu nekih rodnih razlika, pokazalo se da dječaci u prosjeku sa 11 godina, radije biraju muške mentore. Iz njihovih odgovora vrlo jasno se dalo vidjeti da zajednički interesi sa mentorima rezultiraju snažnijom vezom i otvorenošću u odnosu. Ovo naravno nije neko veliko otkriće, ali je definitivno pokazatelj koji ćemo ubuduće naročito uzimati u obzir pri kreiranju parova te iskoristiti rezultate u animiranju muških volontera da se uključe u ovaj proces.
Također, želio bih napomenuti da ova intervencija ima ograničen efekt na djecu s intelektualnim poteškoćama u odnosu na djecu koja pokazuju uglavnom neke znakove problematičnog ponašanja ali bez intelektualnih deficita. Ono što treba istaći ovdje je da članovi Fondacije Stariji brat, starija sestra uveliko rade na prilagođavanju intervencije i za djecu sa različitim poteškoćama u razvoju.
Za neki zaključak, izdvojit ću ono što su bivša mentorirana djeca naročito istakla, a to je da su uspjeli ostvariti vezu s nekim ko ih je slušao, poznavao i volio, vjerovao u njih, bio tu za njih i uživao provoditi vrijeme s njima. I to je u suštini srž onoga što djeca dobivaju kroz ovaj program. No, od svega naprosto se mora izdvojiti taj iskren, prijateljski odnos koji djeca odmah prepoznaju.
Da li je bilo nekih rezultata koji su Vas iznenadili, pozitivno ili negativno?
Jedan od rezultata koji bih istakao ali s određenom rezervom, jeste da ova intervencija mnogo više pozitivnog efekta ima na djecu koja odrastaju u starateljskim domovima u odnosu na djecu koja dolaze iz porodičnog okruženja. Pozadina toga jeste da djeca u domovima odrastaju u kolektivu i sve aktivnosti uglavnom realizuju u grupama. Naprosto nemaju mogućnost da se u dovoljnoj mjeri individualno razvijaju. Odgajateljice i odgajatelji zaista ne mogu dovoljno pažnje posvetiti jednom djetetu tako da djeci u domu posebno treba taj individualni pristup koji dobivaju kroz mentorstvo, u odnosu jedan na jedan.
Ne kažem da intervencija nema efekta na djecu iz porodica no u takvim okolnostima djeca uglavnom imaju blizak odnos ili s bratom, sestrom, ili s roditeljem. No ponavljam, ove rezultate treba pažljivo tumačiti i možda čak baš na ovu temu provesti istraživanje na mnogo većem uzorku djece. To bi donekle bila neka od saznanja koja bi se direktno mogla iskoristiti za poboljšanje same intervencije.
Na koji način će Vaš rad pomoći cijelom Udruženju ali i specifično programu Stariji brat, starija sestra?
Shodno ovim rezultatima želimo i dalje raditi na istraživanjima, produbiti tematiku o mentorskom programu, unaprijediti sam pristup ali i u dijalogu sa uključenim socijalnim partnerima, zagovarati da ovaj program postane stalna socijalna usluga, intervencija za djecu u riziku unutar sistema socijalne zaštite u Kantonu Sarajevo. Cilj je da ovaj program bude prepoznat kao učinkovit, i da to rezultira i finansijskom podrškom kako bismo u program uključili što veći broj djece. Jer prema podacima JU Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo, u njihovoj bazi podataka postoji oko hiljadu djece uzrasta od 6 do 13 godina koji se profilom uklapaju u intervenciju i to je zaista veliki broj, a šteta bi bilo ne iskoristiti potencijal ovog programa. Naši trenutni kapaciteti su popunjeni, što finansijski, što ljudski i mi u prosjeku godišnje uključujemo oko 50 do 60 djece i volontera/volonterki. Stoga, uz podršku resornog ministarstva, mi već četiri godine zagovaramo inicijativu da u program uključimo još 200 djece. Intenzivno pregovaramo sa predstavnicima ministarstava no otežavajuće okolnosti zasigurno su bile i stalne smjene vlade, dolazak novih ljudi što iziskuje nove razgovore, pregovore, zagovaranja ali mi nećemo odustati od toga jer ovo je jedna humana, filantropska inicijativa od koje cijelo društvo ima koristi. Podatke ovog istraživanja ćemo stoga koristiti u kontekstu dodatne argumentacije i dokaza koliko ova intervencija jeste i može biti uspješna.
Koje su teme na koje bi se buduća istraživanja ustvari trebala fokusirati?
Kroz zaključke ovog istraživanja definisao sam tri oblasti u kojima bi se trebalo istraživati u budućnosti. Prvenstveno se mogu raditi studije o efektima intervencije na djecu koja su trenutno u programu sa naglaskom na moguće razlike između djece iz starateljskih domova i djece iz porodica. Istraživanja bi se mogla provoditi i na nivou mentora i mentorica; promjene koje se dešavaju kod njih i način na koji to mogu iskoristiti u svojim kasnijim karijerama. I u konačnici, istraživanje se može raditi na nivou samog procesa i organizacije. Postojanje određene strukture i jasnog toka intervencije svakako uveliko doprinosi kvalitetu procesa i same organizacije.
Koliki je značaj poticanja uposlenika/uposlenica Udruženja na dodatno stručno usavršavanje?
To je, mogu slobodno reći, jedna od ključnih stvari karakterističnih za naš tim s obzirom da mi sebe zaista percipiramo kao stručno Udruženje koje se na jedan profesionalan način bavi temom prevencije ovisnosti u Bosni i Hercegovini. Naš cilj je da u narednih nekoliko godina sve naše programe i intervencije potkrijepimo evidence-based podacima tako da imaju i naučno i teorijsko uporište. To znači da je usavršavanje na tom polju imperativ kako kod mene tako i kod naših saradnica i saradnika, ne samo na polju prevencije ovisnosti već i omladinskog rada, politikama o drogama, rada s djecom, rada s porodicama i mnogim drugim jer svi naši programi se baziraju na principu sveobuhvatnosti.
Gdje Vi lično vidite NARKO-NE u narednom periodu?
Mi smo prije četiri godine pokrenuli inicijativu osnivanja stručnog centra za prevenciju ovisnosti i trenutno smo u procesu pregovora s predstavnicima vlasti na državnom nivou. Nama je cilj da u narednih godinu-dvije zaista etabliramo taj centar, da on postane stvarnost, da bude spona između predstavnika vlasti, u kontekstu kreiranja politika u ovoj oblasti i stručnjaka/stručnjakinja koji djeluju na praktičnom nivou. Vjerujem da će NARKO-NE prerasti u stručni centar što bi možda i bilo najbolje s obzirom na iskustvo, znanje, resurse i na reputaciju koju ova organizacija uživa u posljednjih 20 godina.
Amer Bajramović
