Bosna i Hercegovina prednjači u Evropi po broju kladionica u odnosu na broj stanovnika, a taj broj i dalje raste. Upravo povećanje broja mjesta na kojima se priređuju igre na sreću, dostupnost i pristupačnost, pogotovo u blizini škola, čini klađenje i kockanje sve prisutnijim među djecom i mladima. Osim što im je nadohvat ruke, kad tu dodamo još i nedostatak kvalitetnih sadržaja, dosadu, vršnjački pritisak, znatiželju, pomisao na brzu zaradu i eto ga, kladionice pune maloljetnika.

Igre na sreću su aktivnosti u kojima učesnici ulažu novac ili neku drugu vrijednost s nadom ostvarivanja novčane dobiti, a ishod uglavnom zavisi od sreće, a ne od vještine. Iako za neke igre kao što je poker može biti presuda vještina i strategija igrača za pobjedu, i dalje važnu ulogu ima sreća – naprimjer, kakve karte igrač dobije.
Iako zakonom zabranjene za maloljetnike, oni svakodnevno pronalaze načine da se klade, a da li to smeta priređivačima igara na sreću? Pa i ne baš, sve dok kuća dobiva. Ako već država i nije baš ažurna u provođenju zakona koji treba da štiti djecu i mlade, vraćamo se na one koji trebaju biti ažurni, koji treba da brinu, da se zanimaju kako, gdje i s kim djeca rade provode svoje slobodno vrijeme. Da, baš tako, roditelji!

Prema istraživanju Udruženja NARKO-NE provedenog 2024., svako četvrto dijete uzrasta između 13 i 17 godina u FBiH igra neku od igara na sreću, a više od polovine ispitanika (63,2%) je navelo da su njihovi roditelji upoznati s tim. Zabrinjavajuće je da nema značajne razlike u igranju igara na sreću ni kod osnovnoškolskog uzrasta (56,3%), u odnosu na srednjoškolce (43,7%).

Ako krenemo od pretpostavke da roditelji žele najbolje za svoje dijete, zašto onda odobravaju kockanje mladih. S jedne strane imamo djecu i mlade koji kockaju jer dolaze iz porodica sa narušenim porodičnim odnosima, čiji su roditelji ili druga bliska rodbina kockali pa samim time su od rane dobi izloženi upuštanju u ovo rizično ponašanje. Djeca ostaju previše prepuštena sebi, vršnjacima, ulici, različitim negativnim reklamama i sl. S druge strane imamo i one roditelje koji zbog neznanja ne vide u tome nikakav problem, pa u mnogim slučajevima i potiču kockanje mladih. Mnogi roditelji ne vide ništa sporno u tome da kod kuće s djecom igraju igre poput binga, tombole ili sličnih igara u kojima se “igra za sitan novac” ili simbolične nagrade. Takve aktivnosti često se smatraju bezazlenim porodičnim zabavama, ali zapravo mogu imati neželjene posljedice, posebno kada uključuju elemente klađenja. Djeca kroz te igre usvajaju poruku da je u redu ulagati novac u nešto što se temelji na sreći, i tako se normalizuje ideja kockanja. Iako sve djeluje bezopasno i u okviru zabave, to može biti prvi korak ka razvijanju nezdravog odnosa prema novcu i klađenju. S vremenom, mladima može postati primamljivo da slične igre igraju i van kuće, s većim ulozima i rizicima, što povećava šanse za razvoj problema povezanih s kockanjem.

Kockanje može imati značajne negativne posljedice za psihosocijalno funkcioniranje mladih osoba, posebno ako se uzme u obzir činjenica da su adolescenti rizičnija skupina za razvoj ovisnosti o kockanju. Sve aktivnosti igara na sreću postaju problem onda kada osobe postanu preokupirane uplatama i ishodima, kada uplaćuju više nego što si mogu priuštiti, kada to narušava njihovo psihološko i emocionalno zdravlje, te kada se počnu javljati problemi u odnosima s drugim osobama. Neke od negativnih posljedica kockanja su zanemarivanje važnih obaveza, laganje prijateljima i porodici da bi se kockanje sakrilo, a kockanje korelira i sa drugim problemima, kao što su uključivanje u različita rizična ponašanja, lošiji akademski uspjeh, te lošija psihosocijalna prilagodba. Kod određenog broja onih koji igraju igre na sreću kockarske aktivnosti utječu i na psihosocijalne aspekte života, jer odustaju od nekih slobodnih aktivnosti zbog igara na sreću, propuštaju druženje sa prijateljima koji ne kockaju da bi se družili sa prijateljima koji kockaju, a novac namijenjen za hranu, odjeću, kino i slično troše na igre na sreću.
Studije pokazuju da sklonost ka kockanju u ovom razvojnom periodu povećava vjerovatnoću upuštanja u takve aktivnosti i u odrasloj dobi. Odrasle osobe s problemom kockanja često izjavljuju da su počele kockati kao maloljetnici.
Osim kockanja i klađenja u kladionicama, ne treba zanemariti ni online igre kojima mladi imaju pristup u svakom trenutku.

Šta raditi, kako prevenirati

Važno da roditelji budu svjesni da i “naizgled bezazlene” igre mogu uticati na stavove djece o klađenju, i da umjesto njih biraju aktivnosti koje razvijaju vještine, timski duh i kreativnost. Roditelji se također trebaju educirati o rizicima i posljedicama kockanja, ali i svojim pozitivnim primjerom biti uzor djeci.
Roditeljski stilovi imaju veliki uticaj na to kako djeca odrastaju i kakve navike razvijaju. Autoritativni stil, koji kombinuje toplinu i jasna pravila, pokazao se kao najzdraviji – djeca odrastaju samopouzdana, odgovorna i manje sklona rizičnim ponašanjima. S druge strane, strogi (autoritarni), popustljivi i zanemarujući stilovi često vode ka problemima poput buntovništva, egocentričnosti ili sklonosti ka ovisnostima, posebno kad izostanu bliskost, nadzor i podrška.

Roditeljima se savjetuje da obrate pažnju na moguće znakove kockanja kod djece, poput posjedovanja kladioničarskih listića, pretjeranog praćenja sportskih rezultata, čudnih promjena u količini novca, traženja novca bez jasnog razloga ili prodaje ličnih stvari. Ozbiljniji znakovi uključuju krađu, dugove i izraženu napetost. Najvažnije je da roditelji otvoreno razgovaraju s djecom o igrama na sreću i razvijaju odgovoran stav prema tim aktivnostima koje su namijenjene odraslima.

Kako bi se smanjio problem kockanja među mladima, važno je razbijati zablude kod mladih da se kockanjem može lako zaraditi, da su ishodi igara predvidivi i da uspjeh u kockanju zavisi od znanja i vještina. Istraživanja pokazuju da mnogi mladi vjeruju upravo u te mitove, što ih dodatno podstiče na učestvovanje u igrama na sreću.
Mladima treba jasno objasniti da su šanse za dobitak u igrama poput binga, lota ili ruleta izuzetno male i da rezultati zavise isključivo od sreće. Kroz školske i preventivne programe potrebno je raditi na jačanju kritičkog razmišljanja, razvijanju realnog pogleda na kockanje i suzbijanju ideje da je moguće doći do novca bez truda. Takođe, važno je razgovarati s djecom o rizicima i štetnim posljedicama koje kockanje može imati na njihove živote.

Da još jednom sumiramo – ko je odgovoran? Vlast, koja je otvorila vrata kladionicama i ignoriše zaštiti djecu i mlade? Apsolutno.

Ipak, ne možemo ni prebacivati lopticu krivnje dok djeca čekaju da se neko pobrine za njih. Ne možemo ni preko noći ukloniti sve kladionice iz blizine škola i naselja, iako nikad ne trebamo prestati zalagati se za to, ali roditelji – vi ste odgovorni za svoju djecu. Vrijeme je da preuzmete odgovornost vi, pa onda svi – jer šteta koju kockanje ostavlja na djeci ne čeka ni zakone ni nove strategije. Djelujmo dok još možemo nešto promijeniti.

Azra Halilović